Sa Velikog školskog časa, antiratne manifestacije kojom grad Kragujevac od zaborava čuva svoje žrtve stradale 21. oktobra 1941. godine, i ovoga puta poslate su poruke mira uz podsećanje na prekinutu mladost i masovno streljanje nevinog stanovništva.

Vence su kraj Spomenika streljanim đacima i profesorima položili profesori i učenici Prve kragujevačke gimnazije, u ime Vlade Republike Srbije, premijer Đuro Macut u pratnji ministra prosvete Dejana Vuka Stankovića, predsednica Ustavnog suda Snežana Marković, gradonačelnik Kragujevca, Nikola Dašić i predsednik Skupštine grada Ivica Momčilović, SUBNOR-a Srbije, predstavnici diplomatskog kora, gradova prijatelja i pobratima Kragujevca, Univerziteta, republičkih i gradskih institucija, udruženja, organizacija i političkih partija. 

Kultura sećanja je jedna od glavnih pretpostavki našeg slobodarskog, nacionalnog i političkog identiteta. Danas se sećamo nevino stradalih u kragujevačkom masakru pre više od osamdeset godina. Svest o tom događaju, o tragici borbe našeg naroda za slobodu, jeste ono što čini konstitutivni deo naše nacionalne svesti i samosvesti i nešto što nas uvek podseća kolika je cena plaćena da bismo danas živeli u slobodnoj i nezavisnoj zemlji, rekao je ministar Dejan Vuk Stanković. Narod koji nema odnos prema prošlosti, koji ne obeležava ovakve trenutke, teško da u sadašnjosti može imati jasne orijentire, ali jednako tako – teško da može računati da će osvojenu slobodu odbraniti i usavršiti u svojoj budućnosti, poručio je ministar i dodao da obeležavanje Dana sećanja ne nosi samo simbolički karakter, već je suštinski uključeno u izazove sa kojima se suočavamo kao politička zajednica danas, kada živimo u vremenu velikih neizvesnosti i ratnih strahota koje su se nadvile nad kontinentom u kome se Srbija nalazi a da kao društvo pokazujemo moralnu, političku i istorijsku zrelost.

Na ovogodišnjem Velikom školskom času izvedena je poema „Srce zemlje“ autora Dragana Boškovića u režiji Marka Đorđevića.

Autor kaže da se inspiracija za poemu desila jedne noći, i kao da je došla sama i ispisala se na papiru. Dubina tragizma koja je pokušala da se ispiše na papiru, kako odgovoriti na pitanje nasilne žrtve - čak nije uopšte bilo moje pitanje, nego su te žrtve počele da mi govore. Tada sam uvideo, ističe Bošković, koliko je taj svet živ i koliko je pokušaj brisanja i nestajanja ljudi ili nasilnog ubistva, zapravo kratkotrajan. Kao jedno pucanje streljačkog stroja, a zapravo iza toga kuca srce, što i jeste glavni ritam kod mene – između ritma srca i streljačkog stroja. Ne postoji istorijska distanca prema ’41. godini i masakru koji je ovde izvršen; postoji jedno stalno prisustvo njih u našim životima ili nas – u njihovim životima, zaključio je autor poeme „Srce zemlje“.